Duhovni izazovi

Aktualnosti

Autor: Marija Duper

Datum: 9/2009

Broj komentara: 0

"Što imam, a da nisam primio"

Smisao života

'Gužva' ispred Mercatora

• Kada se u vašim mislima javio svećenički poziv i kako ste došli do konačne odluke da se zaredite?

Razmišljanje o ovom pozivu je započelo prije sedam godina. Iako sam se bavio elektrotehnikom, koja me uistinu zanimala,  prijatelj Hrvoje Katušić  i ja znali smo voditi duge razgovore o prirodnim znanostima, o tehnici, te smo nekako došli na pitanje smisla života. Kad čovjek naiđe na to pitanje, slijede i ostala poput: pitanje Boga i Crkve, što Crkva može danas pružiti te što Bog znači u životu. Tako je sve počelo te se postepeno rodila želja i odluka da želimo postati svećenici. Stoga sam završio elektrotehničku školu u Dubrovniku i nakon nje upisao Katoličko- bogoslovni fakultet u Splitu.

• Kakve su bile reakcije Vaših prijatelja, obitelji i župnika na Vaš izbor?

Prijatelji su se začudili jer s njima nisam previše o tome razgovarao. Budući sam živio s majkom, ona je na neki način ostala sama, tako da joj je ispočetka bilo teško, nije znala što se to sa mnom dogodilo. Ipak, u ovih šest godina proživjela je moj izbor i kroz moj poziv i iskustvo Boga susrela se s Gospodinom koji je promijenio i njezin život te joj olakšao prihvaćanje mog novog puta. Sada je iznimno sretna što joj je sin svećenik. Župnik je pak također bio iznenađen kada smo mu Hrvoje i ja priopćili svoju odluku. Naime, uvijek se šalio da će odvesti u Svetu zemlju onoga koji postane svećenik, te je ostao zatečen kad mu je dvoje ministranata objavilo svoju odluku o zaređenju. No, naravno da je bio oduševljen te nas je pratio i bio uz nas sve ove godine.

Potrebno je prepustiti se Bogu

Detalj s mlade mise

• Jeste li se tijekom studija dvoumili oko odluke?

Trenutci krize su naravno postojali. Ipak se radi o velikim životnim odlukama kad se čovjek  treba nečega odreći i kada sam sebe pita: „Mogu li ja to, hoću li moći živjeti na takav način, bez obitelji, bez žene“. Stoga je i preispitivanje bilo učestalo, pogotovo kad se vratite doma preko ljeta i malo se opustite. Jedan put prije 3-4 godine mi je bilo jako teško vratiti se, te sam pri tom temeljito preispitao svoju odluku. No, kad čovjek ima ideale, kad se prepusti Bogu, onda se može i odreći nečega.

• Kakav je dojam na Vas ostavilo svećeničko ređenje i proslava prve svete mise?

Ređenje je ono što se čeka pet-šest godina, stoga čovjek želi da to prođe s velikim emocijama, da se snažno doživi. Očekuješ da se nešto promijeni u tom trenutku kad budeš zaređen, kad biskup položi ruke nad tebe, kad ležiš ispred oltara, a zapravo se tada ništa ne mijenja, niti se što spektakularno dogodi. Ali, kad čovjek počne slaviti Misu nakon samog čina ređenja, kad se obuče u misno ruho i kad na oltaru počne izgovarati riječi „Uzmite i jedite, ovo je moje tijelo“, tek onda shvati što je postao, počinje sebe otkrivati. Nije se ništa previše promijenilo, ali opet, dok slavim otajstva i susrećem se s ljudima vidim da sam postao svećenik. Od trenutka kada sam započeo ispovijedati i slaviti svetu misu vidim da je Bog jako prisutan u mom životu i da preko mene susreće druge ljude.

• Možete li pojasniti svoje mladomisničko geslo „Što imam, a da nisam primio“?

U posljednjih pet-šest godina tražio sam neki životni moto koji će me voditi. Zadnjih godinu dana mi je navedeno geslo bilo tako snažno. Naime, kad Sv. Pavao kaže Korinćanima “Ma što se hvastaš kao da nisi primio, što to imaš, a da nisi primio“, želi reći da je sve Božji dar i da je sve što imamo u životu dar Božje ruke. Sve što jesam u životu, sve što imam u životu primio sam kao dar. Svaki susret, lijepa riječ, zagrljaj i prijateljstvo su u konačnici dar Božji, dar mojem životu! Svojim svećeničkim životom želim postati dar drugima. On mi je darovao život, a taj život ja želim dati ljudima koje ću susretati da i oni postanu svjesni Božje prisutnosti u našim životima.

“Plodna” Mandaljena

• Kako komentirate činjenicu da se uz Vas iz župe Mandaljena očekuju još dva buduća svećenika?

Mislim da je potrebno redovito raditi s mladima. Naš župnik je zaista bio angažiran po tom pitanju. Na takav način nas je privukao i približio Crkvi. Mislim da je to na neki način bio poticaj da uvidimo što to znači biti svećenik, kako to nije netko sa strane već čovjek koji se druži s ljudima.

• Budući ste i sami aktivni na internetu, kako gledate na društvene mreže tj. smatrate li da Vam takve i slične tehnologije mogu pomoći u budućem duhovnom radu?

Već nekih godinu dana sam aktivan na Facebooku. Razmišljao sam o tome da li pristupiti, ali budući su mladi aktivni i prisutni mislim kako je dobro da jedan svećenik bude prisutan među njima, da vidi čime se taj dio populacije bavi i kako razmišlja. Facebook je nekada dobar način komunikacije s tim da može biti problematičan ukoliko ljudi samo na taj način traže prijatelje i organiziraju svoj život samo preko interneta. Ja konkretno za prijatelje imam ljude koje zaista poznajem, te ovu društvenu mrežu koristim kao jedan način komunikacije. Kao i svi mediji, i Facebook može biti jako dobar, ali i jako loš ako se ne koristi na „pravilan“ način.

Iako rijetki, ovakvi svijetli primjeri pokazuju kako još uvijek ima nade za ljudski rod i kako u vrijeme „globalnog sela“ iskonske vrijednosti nisu u potpunosti nestale te još uvijek postoje oni kojima je cilj služiti Bogu i svojim bližnjima.

Foto: Nikša Duper

Komentari (0)