Otrgnuto iz povijesti

Baština

Autor: Tereza Gović

Datum: 6/2007

Broj komentara: 0

Dubac na razmeđi vremena i prostora

Dubac prvom polovicom prošlog stoljeća

Nekada je naselje Dubac bilo znamenito po organizaciji imanja, utvrđenog kulom i zaštićenog crkvom Sv. Stjepana. Imanje je zasigurno pripadalo dubrovačkoj plemićkoj obitelji Silivestrovića čiji se jedan član, Stjepan Silivestrović pobrinuo da se njihova zemlja, na razmeđi dubrovačkih putova i Župe, nekada prozvane i Žrnovica, osigura protiv svjetovnog i Božjeg gnjeva. Za svjetovne je opasnosti dužnost čuvara i izvidnika obnašala kula uz vlastelinsku kuću, a Bogu se približio gradnjom crkvice Sv. Stjepana 1336. godine. Crkva je bila grobljanska, s nešto više od dvadeset ukopnih mjesta o kojima je ostavljeno ponešto bilježaka, a osobito zbog toga što se ovo groblje sa svojom razgrađenom crkvom stoljećima nalazilo uz jedinu prometnicu prema Gradu, Župi i Konavlima. Poznato je kako Dubrovčani nisu preveliku pažnju poklanjali putovima. Za doba se do dolaska Napoleonove vojske nije ni računalo da bi se u prometovanju ljudi iz sela u gradsko područje tražilo više od običnog puta po kojemu se može usporedo kretati čovjek, konj ili magarac. Bilo je u tome određene mudrosti po kojoj se grad branio od množine mogućih napadača jer oni nikada ne bi mogli nahrupiti u velikom broju, bar ne na način da se odjednom i istovremeno kreću velikom brzinom.

Do Grada se dolazilo brodom, barkom, pješice ili na konju. Najčešće su se velike udaljenosti prevaljivale pješke, pa je za dolazak u Grad trebalo krenuti u ranim jutarnjim satima i predvidjeti oko kojih bi se ura moglo prispjeti pred istočna gradska vrata. Putovanje je iziskivalo veliki tjelesni napor pa je bilo predviđeno gdje će se putnik, onaj jutarnji ili večernji, zaustaviti zbog odmora. Povijest se dubačke male crkvice, posvećene sv. Stjepanu, vremenom potpuno zaboravila. Bilješke svjedoče kako je u toj crkvi bio grob Stjepana Radulinovića, "župnika dubrovačke naseobine u Novom Brdu". U nju je pokopan i Marko Radosalić, župski zidar, te talijanski graditelj Nikola Corvo. Sva se trojica od onih za koje se po dokumentaciji zna da su počivalište našli u prastaroj crkvici vežu uz 14. i 15. stoljeće, u vrijeme kad je ovo područje bilo izgledom sasvim drugačije, s nizom starinskih crkvica, poljskih puteljaka, međa, običaja i vjerovanja.

DIO LJUDSKOG PROHODA

Pa opet se dogodilo da je Dubac vremenom promijenio vlasnike i da se na ovu podignutu točku, s koje se vidi Lokrum i Grad, računalo kao na mjesto koje je svojom napuštenom crkvicom postalo dio ljudskog prohoda kroz krajeve i vrijeme.

U pisanju se Dupčana, izvrsnog zapisivača Tomislava Macana i brata mu Trpimira, o ovom imanju nalazi zabilježeno sve što su njih dvojica upamtili iz predaje, pričanja starijih, što su vremenom pronašli, razjasnili, čak pohranili u mali obiteljski muzej na Dupcu, neka se znaju korijeni Župe Žrnovnice i neka se kameni ulomci i epigrafski zapisi očuvaju u vremenima kad ljudi zaboravljaju najhitnije.

Sačuvani segmenti počivala

Ono što može potaknuti maštu, čak i u vremenu kad se Sv. Stjepan s Dupca smatra izgubljenom i razrušenom crkvom, njegovi su ostaci, ali i priča o počivalu za umorne putnike. To je počivalo stoljećima dočekivalo putnike. Postavljeno u obliku kamenog sjedala s naslonom u blizini podtrijemka, a nedaleko crkvice i grobova, nalazilo se upravo uz prometni put kojim su se putnici prema svim istočnim krajevima Konavala i Župe morali kretati. Vrijednost je ovog mjesta bila u tome što se i danju i noću na nekom od sjedala, čak i onome u podtrijemku, moglo naći živo čeljade. Plašljivci su, pogotovo ako ne bi imali društva, vjerojatno protrčali i ovaj dio i spustili se na put koji je nizbrdo vodio u župska sela. Ako bi se putovalo u grupi, počivalo se i danju i noću i naslanjalo leđa na kamen u koji je davno netko dao uklesati spomen dobrodošlice biranim riječima: "Nam za vjeke, vam za malo / Sagradismo počivalo; / Vi što ovuda prolazite / Molitvom nam pomozite". Ti su se stihovi upućivali, u velikoj mudrosti klesača, onima koji će tek na trenutak, toliko da se odmore noge i dah, zadržati na mjestu koje je trajno počivalište kostima grobova Sv. Stjepana. U njima se podsjeća na prisutnost onih koji su im u mimohodu puta i ljudskih kretanja na ovome mjestu susjedi, a susjedima se prilazi dobrim namjerama i čista srca. Riječi su počivala zvale na spomen, kratku molitvu, pijetet i poštovanje.

Zbog tih se razloga, iako nije svatko znao pročitati riječi u kamenu, na počivalu Dupca nije pjevalo. Pjevanje je čak i prije nekoliko desetaka godina pratilo poljske radove, pješačenja i večernja sijela po kominima. Pjevalo se putnički, otegnuto, na način da se po tome moglo znati kako nailazi čeljade koje putuje svojoj kući. Uobičajeno je bilo na takav način izražavati pozdrav kraju i prostoru. Lakše je, osim toga, bilo prebroditi strah od noćnih šumova i vjerovanja u strašila. Čovjek je, pjevajući, određivao ritam koraku, ispoljavao svoju nazočnost, snagu, osobnost, hrabrost i samosvijest. Vremenom će se Počivalo na Dupcu potpuno zaboraviti. Najprije će se Francuzi u konstrukciji prostora, pobrinuti da se po okolici izgrade brojne ceste, a potom će u ovaj prostor dirnuti i austrijska uprava. Napominje se kako je crkva Sv. Stjepana na Dupcu nepotrebno razvaljena jer je bila udaljena od ceste, ali se njezinim kamenjem podupro cestovni usjek ispod kuća.

POČIVALIŠTE DUBAC

Dubac danas

Već se i prije, u spomen na pogibije ljudi na pojedinim mjestima u blizini ili na grobovima izvan crkvenog zemljišta, uobičajilo prenositi križeve s Dupca tako da se njezin inventar, kamenje, grobljanske ploče s natpisima, zasigurno na latinskom jeziku, rastrčalo uokolo. Sveti je Stjepan tako podario okolini sve što je posjedovao. Kosti su se iz zaboravljenih grobova pokopale na različitim mjestima, uz međe, napušteno i beskorisno zemljište. Čak joj se jedno vrijeme i ime preimenovalo u crkvu Duha Svetoga, a sve to zbog netočno pročitanog natpisa na nekom grobu. Od Počivališta, mjesta na kojemu su od kraja 17. stoljeća pa sve do probijanja nove ceste u sredini 19. vijeka, sjedali brojni "širokogaći" Konavljani, vitke i tamne siluete njihovih žena i djevojaka, a sve u nošnji, u laganim putničkim pantofulama, s torbicom preko ramena i u pas zadjenutom grančicom bosioka, rusice ili garofula, ostalo je tek nekoliko kamenja na kojima se čita polovica jednog stiha "... ME KI NOSIT... i sredina riječi pomozite ( MO ) te skoro čitava riječ počival(o). Ulomci su pohranjeni u kući pok. Antuna Macana s Dupca, odnosno njegova sina Marka.

Ono što se u prošlosti smatralo nadgrobnim kamenom pa su ljudi pomalo i zazirali od mjesta koje je, po njima, prekrivalo nečiji grob, vremenom se očuvanom spomen pločom s crkve Sv. Stjepana, danas smatra živim tragom naše povijesti. Kad i ne bismo kamen i pisanu riječ na njemu uzimali previše k srcu, ostalo bi nešto drugo, vjerojatno važnije: to je podsjećanje na brojne ljudske korake, prohode, žive ljude našeg kraja, njihove sudbine, nadanja i prolaske, sve ono što svatko od nas u kratkotrajnom i neizvjesnom životu nosi sa sobom, ne razmišljajući ( na svu sreću!) kako će mu se trag izgubiti i vjerojatno vremenom potpuno zaboraviti. Stoga se ulomak počivala na Dupcu, tog kraja koji na približnom mjestu danas nosi crkvu Gospe od Obrane, može smatrati križištem, značajnim spomenom na postojanje vjekovnih generacija, koje ne mogu nestati bez nasljednika u današnjim živim potomcima.

Komentari (0)