Župska muška narodna nošnja

Baština

Autor: Paulina Kisić

Datum: 6/2007

Broj komentara: 0

Tradicija (s)pala na 20 nošnji

Članak o župskim tradicionalnim naušnicima većinom je obradovala ženski dio župske populacije. Naravno, muški dio uvijek ima posebnu priču pogotovo kada je riječ o ženskoj odjeći i potrebi za lijepim izgledom i odijevanjem, no u povijesti Župe, kao i svugdje u svijetu, muškarci su itekako vodili računa kako se odijevaju. Naime, kako smo saznali, baš poput naušnica i kod muške župske nošnje znalo se kada i u koje vrijeme se može nositi određen detalj i u kojoj boji. A detalja na odjeći bilo je pregršt. No krenimo redom.

BEZVREMENSKA ŠETNJA

Baš kao i naše bake koje svake godine o Festi sv. Vlaha otvaraju stare škrinje i burale te vade pomno spremljene odjevne i ukrasne predmete, tako se i naši Župljani vjerni tradiciji pripremaju za dan "ki nam dohodi jednom na godište". Tih dana mnogi svojim starim barjacima i još starijim nošnjama oživljavaju davno minule dane, pa osim molitvenog odnosno crkvenog dijela i obilježavanja dana Grada, svjedoci smo jedinstvenog izleta u povijest. Tako je bilo i ove godine na Festi u Gradu kada su se Stradunom prošetali Župljani odjeveni u nošnju svojih starih. Upravo "bezvremenska" šetnja potaknula nas je da saznamo nešto više o toj nošnji i njenim karakteristikama.

Iz razgovora s Paskom Pendom, osobom koja dugi niz godina brine o očuvanju kulturnih i etnoloških osobitosti Župe, doznajemo iz prve ruke kako župska muška nošnja ustvari pripada dinarskom stilu. Naravno, nije riječ o geografiji već o tome kako se radi o slojevitom načinu odijevanja.

PREGRŠT DETALJA

Naime, Župljanin iz "minulih dana", odijevao je na sebe košulju čiji su kroj karakterizirala široka ramena, pulsini (nabori) s prednje strane s tri ili četiri puce, orbulica (kolar) na kojoj su s prednje strane bužete u koje se stave "puce ispod grla" (stari srbreni ili zlatni novci povezani željeznom šipkom). Gaćice su bile dosta jednostavnog kroja, šivane u dvije pole do koljena s bursunom, a naprijed vezane učkurom (vezicom). Gaće u varijanti svakidašnjeg dana bile su napravljene od sukna izrađenog na tkalačkom stanu, dok su one "svetačke" (nosile su se za vrijeme velikih blagdana) bile od plave čoje. Ove "svetačke" imale su s desne strane špag obrubljen crvenim gajtanom, a sprijeda i straga ukrašavali su ih učkuri od crvene čoje. Preko košulje oblačila se presomitača (đamadan ili fermen kako se još zvala), šivana od crvene čoje, a naprijed vezena zlatnom srmom. Zakopčavala se u tri niza botunima, obično srebrenim, a s prednje strane imala je i špažić za sat koji se nosio na srebrenom lancu. Oko pojasa vezivao se svilaj, pojas izrađen od kože, koji je služio za nošenje oružja. Svilaj se prekrivao trombulasom izrađenim od svile i ukrašenim kericama na rubovima. Trombulas je bio dug 4 do 5 metara, širok 60 do 70 centimetara, a na njemu su se miješale žute, crvene i zelene nijanse. Preko presomitače oblači se koret napravljen od modre čoje i izvezen srmom na ramenima i laktima. Na koret se oblačila ječerma u cijelosti izvezena srmom, posebno njen prednji dio koji krase i pozlaćene toke. Na nogama su se nosile bijele vunene i bočno izvezene bječve koje su se ispod koljena pritezale podvezicama. Na bječve su se oblačile toke izrađene od crvene čoje, s prednje strane izvezene srmom, a straga ukrašene pozlaćenim kopčama. Cipele su obično bile tvorničke, crne ili od "kaizera" (crvene papuče izrađene u seoskoj manufakturi). Na glavi se nosila crvena kapa izrađena od čoje, a od oružja za pojasom su se nosili nož i kubura. Uz njih, pojas je ponekad krasio i šitkov ubručić. Baš sve to na sebi je nosio stari Župljanin, sigurno ne svaki dan, ali o festama i odlascima u Grad svakako da.

SPORA I TEŠKA OBNOVA NOŠNJA

Naravno, pitamo se koliko je sačuvanih nošnji i kakva je njihova sudbina? U našem istraživanju došli smo do saznanja kako je prije Domovinskog rata u Župi bilo u cijelosti sačuvano preko četrdeset nošnji, ali danas je situacija na žalost potpuno drugačija. Danas postoji tek dvadesetak nošnji, a njihova obnova i očuvanje provode se teško. Restauratorski zavod u Zagrebu jedino je mjesto gdje se nošnja može dati na obnovu, a to traje dosta dugo i iziskuje dosta novaca. Nemogućnost da se napravi "nova stara" župska nošnja potiče nas na razmišljanje o vrijednosti nečega što je naš identitet, što nas čini prepoznatljivima, a što nam u isto vrijeme polako izmiče iz ruku. Pred ovakvim činjeničnim stanjem moramo zastati i postati svijesni da nam preostaje još jedino sačuvati ostatke naše prošlosti jer inače ni sami nećemo znati tko smo, odakle dolazimo i što ovdje radimo.

Komentari (0)