Svatovski običaji u Župi

Baština

Autor: Paulina Kisić

Datum: 9/2009

Broj komentara: 1

Tajna leži u skromnosti

Pripreme za vjenčanje

Župski mladenci

Zarukama je prethodio ženikov posjet mladenkinoj kući. On bi u pratnji još jednog mladića došao na objed kako bi najavio zaruke i dobio odobrenje mladenkine obitelji. Sljedeću nedjelju ženik bi došao s ocem ili dundom isprositi mladu. Mlada bi tada dobila prsten, a njene sestre neki mali poklon. Iduću nedjelju na objed kod ženika došla bi mlada s roditeljima i donijela poklone za cijelu obitelj (muškima košulju, a ženama roba u metrima).

Zlato za ženidbu kupovalo se četvrtkom. Ruho se također nosilo u četvrtak prije svadbe. Uključivalo je pletene krošnjice pune robe i mladenkinih stvari koje su se nosile na glavi. Mladenki bi pomagale djevojke iz kuće, rodice i prijateljice, a društvo je predvodio domaćin. Počastili bi se kavom i padišpanjom i nije bilo raskoši koja se danas susreće. Mladenka je djevojke koje su je pratile poklanjala rupčičima za uspomenu.

Svadbeni košici. Mandaljena oko 1938.

U subotu poslijepodne dolazile su u kuću žene, a predveče djevojke s poklonima koji su bili skromni. Navečer bi se iz mladenkine kuće čula pjesma: “Preletješe golubovi preko planine, pa sjedoše na one dvore đe je veselje, pa pitaju što je ono u dvoru, što ono žubore, ono majka ćer udaje (sina ženi,ako se pjeva u kući ženika) pa se vesele. Vrani se konji igraju, pod sobom jame kopaju, dugu se putu nadaju, po onu lijepu đevojku. Ćer je majci plakala, ne daj me majko daleko, ostavi cvijeće nejako, ko će ga majko zalijevat. Ja ću ga ćeri zalijevat, ujutro rosom s prozora, na podne hladnom vodicom, a navečer groznim suzama. Zašto majko groznim suzama? Za tobom ćeri jedina”. Tako se ova pjesmica ponavljala i po nekoliko puta iste večeri.

Vjenčanje

Svatovi

Vjenčanje se održavalo u nedjelju. Svatovi su se kitili garofalima i sparagusom, a muškarci i bijelim rupčićima. Mladenci su bili obučeni u svečanu narodnu nošnju i okićeni nakitom koji se iznosio samo u tako svečanim prilikama. Čak i oni koji nisu nosili nošnju svaki dan upravo bi se u njoj vjenčali. Prijatelji su pratili mladence u crkvu i s bližim članovima obitelji bili na objedu, a selo se zvalo na večeru (susjedi, i to po jedan ili dva člana iz obitelji).

"Ovo meso pečeno"

Prije ulaska u svoju buduću kuću, mladenka bi kleknula na kućni prag, a svekrva bi joj blagoslovljenom svijećom tri puta okružila oko glave izgovarajući riječi “ Prvom u dobri čas, drugom u ljubavi dugoj, trećom dobrom srećom”. Nakon toga svekrva bi mladoj pružila žlicu soli (ponekad je to bio šećer) koju bi mlada morala pojesti a svekrva bi izgovorila “Što ti bude gorko, neka bude slatko”. Mlada bi tada za sreću bacila žlicu preko glave. I objed i večera pripremali su se doma. Bilo je skromno, ali veselo. Glavno jelo, pečenje, pozdravljalo se pjesmom: ”Ovo meso pečeno pričekajmo veselo, veselo, jeđimo ga do kosti da nam Bog oprosti, i vino i čelo sve nam zdravo veselo, veselo. Svi su časi dobri časi, a ovi su ponajbolji, evo kud god mi svuđe sreća pred nami, i vino, i čelo sve nam zdravo, veselo, veselo.”

Mlada nakon svadbe sedam dana nije posjećivala svoju obiteljsku kuću, niti je njena obitelj posjećivala nju. Tek u iduću nedjelju sa svojim mužem odlazila je na objed u roditeljsku kuću i nosila tortu i čas (kava, beškotini, šećer).

Iz ovog je vidljivo kako naši predci nisu bili opterećeni rezervacijom sale, odabirom vjenčanice, kitica, menija i sl. Kao što je već spomenuto u tekstu, skromno, ali veselo započinjali su zajednički život. Iako se čini da su ovakvi običaji daleko iza nas (posljedna žena koja je svakodnevno nosila nošnju bila je rođena 1921., a posljednji muškarac 1904.), ipak nije nemoguće oživjeti zaboravljene običaje. Na vama je da pokušate.

Komentari (1)

  • 27.10.2012 : Joško

    jako zanimljivo, super tekst!