Par crtica s putovanja na Euro 2008

Sport

Autor: Marko Butigan

Datum: 9/2008

Broj komentara: 0

Nogomet svijetom "vlada"

Crveno-bijele kockice 'okupirale' Stephansplatz

Za nogomet kažu kako je najvažnija sporedna stvar na svijetu, a kako je i Župa dio tog globalnog sela i ovdje ponekad nogomet postaje najvažniji. Naime, prati ga puno veći broj ljudi, te je nogomet društveni fenomen koji nadilazi generacijski i spolni jaz. Stoga ni ne čudi što se dio Župljani (moglo bi se reći – sretniji dio) našao na ovogodišnjoj "smotri" nogometa. No, to nije bilo nimalo lako postići. Nakon uzaludnog nadanja i stotine obećanja za karte, napokon se uspjelo doći do tih iznimno vrijednih papirića. Naravno da su plaćene kao suho zlato, ali što je to za jedan takav događaj.

A sada mali podsjetnik na ono što se događalo jednom dijelu navijača iz Župe kojih je u Austriji tih dana bilo zaista puno (s obzirom da se nema para, ni vremena…). Međutim, nisu svi bili "jednaki" pred Bogom. Oni dobrostojeći su spavali po hotelima i hranili se u restoranima, dok su oni ne toliko sretni spavali po kolodvorima i hranili se u fast foodovima. No, najvažnije je da su svi uživali i naravno dobro se proveli.

Priča s puta

Navijački žar

Polazak iz Župe u ranu zoru, auto iz rent-a cara (dobiveno zadnji čas), cijena auta dobra, ali potrošnja do Zagreba tolika da bi se i šeik od Arabije zamislio. Kad se tome pridodaju cestarine, sendviči i pokoja piva, skupi se dobra cifra. Naime, gospoda iz Croatia Airlinesa na taj dan avionsku kartu Dubrovnik - Zagreb cijenili su preko tri tisuće kuna, tako da je prijevoz automobilom bio neminovan. Sam put do Zagreba prošao je ležerno i brzo unatoč jakoj kiši koja nas je pratila gotovo cijelo vrijeme. Svaku benzinsku pumpu putem krasilo je stotine kockastih navijača i hektolitri "žuje". Svi veseli i nasmijani, nitko ne priča o kreditu, ratama, ljutoj ženi jer se pošlo na šampionat. Po dolasku u Zagreb putovanje se nastavilo redovnom autobusnom linijom Zagreb - Beč. U normalnim okolnostima putovanje traje tek sedam sati, ali zahvaljujući slovenskim carinicima trajao je jedanaest. Tome također treba pridodati i splitskog "bralu" (pomalo sumnjiv tip). Nakon što su svi ušli u autobus i posjedali na mjesta, uspostavilo se da "tipčina" nema kartu, a ni novaca. Pa je stoga jedino što mu je bilo preostalo (nakon što je konduktera izludio) jest započeli skupljati milostinju po autobusu. Malo kasnije je slijedila slovenska granica na kojoj su nas tretirali kao da smo u najmanju ruku ratni zločinci. Dva puta izlazak iz autobusa na kišu i povratak unutra, uz uvredljivo i bezobrazno ponašanje slovenske policije i carinika. Nakon sat i pol torture nastavilo se prema Austiji i napokon došlo na granicu. Međutim, ni to nije proteklo glatko jer je trebalo predočiti novac kojim se raspolaže te povratnu kart. Budući da prije spomenuti "brale" nije imao ni jedno ni drugo, autobus ga je morao vratiti u Sloveniju, gdje se izgubili više od sat vremena.

Napokon i ta Austrije

Veselje na terenu

Na dogovorenom mjestu za preuzimanje karata bilo je 80-tak ljudi, a karte je donio neki omaleni Norvežanin, koji se tresao "ko’ prut" od straha, a nas trojica na dvije različite tribine (nema veze, samo da se uđe). Nakon toga se bacio jedan đir po gradu, a potom se zaposjeo Stephansplatz. Tamo je zaista bilo nezaboravno. Izlaziš iz podzemne željeznice, čuješ neku huku, a tamo preko pedeset tisuća ljudi u hrvatskim dresovima i svi urlaju kao zvijeri. Ta slika sa Stephansplatza bila je zaista nevjerojatna: more ljudi, ogromne zastave i transparenti na okolnim zgradama. Stoga, oni pojedinci koji su bilo dovoljno sretni da se u tom trenutku nađu na tom mjestu doživješe jedan od najljepših trenutaka u svom životu, kojeg nikoji novci ne mogu zamjeniti.

Sve je dobro što se dobro završi

Hrvatska, Hrvatska!

Nakon dobre zabave na trgu, rulja se uputila prema stadionu. Ulazak na stadion maksimalno ležeran, redari uljudni bez suvišnog maltretiranja i gužve, a više od pola ljudi u kockastom, dok je navijanje bilo tako moćno i žestoko da se ledi krv u žilama. Sama utakmica bila je pomalo nezanimljiva, ali na kraju je sve dobro završilo (1:0), a tko te pita kakva je bila igra, ako se samo rezultat pamti.

Rano ujutro vlak za Zagreb, nakon toga avion za Dubrovnik. Sve skupa jedan neponovljiv i neopisiv osjećaj i doživljaj nakon kojeg slijedi "mir i dobro" sljedeće četiri godine. Tada pak započinje istovjetna priča o kartama za Ukrajinu i Poljsku. Mobiteli će i tada neprekidno zvoniti, a ovi koji su bili u Austriji obećati će ženama i curama da im je to zadnje prvenstvo i da najozbinjije idu još samo taj put...

Komentari (0)